Nijedan od ovih propisa ne ograničava PVC. Oni ograničavaju tvari, od kojih neke mogu biti prisutne u PVC smjesi.

Kupac traži deklaraciju o ograničenim tvarima. Dobavljač šalje jedan. Stiže dokument s tri-četiri naziva propisa i obje strane idu dalje.

Razlog zašto ovo zaslužuje više pozornosti je taj što tri naziva koja se najčešće ispisuju na tim dokumentima ograničavaju različite stvari, primjenjuju se na različite proizvode i ažuriraju se prema različitim rasporedima. Jedan list na kojem su svi navedeni sažetak je nekoliko različitih odgovora, a sažeci gube upravo one pojedinosti koje odgovore čine upotrebljivima.

Uključene su tvari one koje su prisutne u spoju, a ne u polimeru, što je predmet našeg vodičašto je zapravo u PVC limu. Sve dolje se odnosi na te aditive, a ne na sam PVC.

Ova razlika zvuči pedantno, a nije. Određuje koji se propis odnosi na određeni proizvod, a koji se kotira jer je to netko tražio.

Zakonodavstvo o ograničenim tvarima regulira kemikalije. Izrađuje popise tvari koje ne smiju biti prisutne iznad određenog praga ili se ne smiju koristiti u određenim primjenama. PVC nije niti na jednom od tih popisa niti je ikada bio. Popisi sadrže specifične plastifikatore, specifične stabilizatore, specifične pigmente i specifične teške metale koji mogu biti prisutni u aditivima koji se koriste za izradu spoja koji se može koristiti.

Polimer je isti u cijelom rasponu. Položaj usklađenosti određuje ono što mu se dodaje.

Praktična posljedica je da je opća izjava da je materijal u skladu s propisom nepotpuna na isti način na koji je nepotpuna ocjena zapaljivosti bez debljine. Imenovao je pravilo bez imenovanja objekta na koji je pravilo primijenjeno.

Većina dokumenata koji se nazivaju izjavama o sukladnosti izjave su, a ne rezultati ispitivanja, a razlika je bitna kada nešto pođe po zlu.

Tipična deklaracija glasi da dobavljač potvrđuje, prema svom najboljem saznanju, da proizvod ne sadrži navedene tvari iznad primjenjivog praga. Ono što stoji iza te rečenice su informacije prikupljene od dobavljača vlastitih dobavljača sirovina, sastavljene i proslijeđene. U velikoj većini slučajeva gotova ploča nije testirana.

Praktična slabost rute deklaracije je da ovisi o lancu. Proizvođač ploča se oslanja na dobavljača spojeva, koji se oslanja na dobavljače aditiva, koji se oslanjaju na vlastite izvore sirovina. Svaka poveznica je mjesto gdje se supstanca može uvesti bez da se to ikome kaže. To je isti problem vidljivosti lanca opskrbe koji otežava provjeru tvrdnji o recikliranom sadržaju, a koji je pokriven u našem vodiču zareciklirani sadržaj u PVC limu.

Ništa od toga ne čini deklaracije bezvrijednima. To ih čini izjavom o procesu, a ne izjavom o proizvodu, i objašnjava zašto dobavljač koji proizvodi vlastitu smjesu može dati jaču deklaraciju od onoga koji kupuje smjesu i ekstrudira je.

Popis kandidata za vrlo zabrinute tvari nije fiksni dokument. Periodički se ažurira kako se tvari procjenjuju i dodaju, a popis se znatno povećao otkako je prvi put objavljen.

To ima za posljedicu da kupce uvijek iznova hvata. Deklaracija izdana prije tri godine ocijenjena je u odnosu na popis kakav je bio prije tri godine. Tvari dodane od tada nisu razmatrane, ne zato što je netko bio nemaran, već zato što još nisu bile identificirane.

Postoji drugo pitanje vremena koje posebno utječe na europske kupce. Artikli koji sadrže tvar s popisa kandidata iznad koncentracijskog praga imaju obvezu prenošenja tih informacija niz opskrbni lanac, a zasebno postoji obveza prijave određenih artikala u središnju bazu podataka. Obje obveze vezane su uz artikl koji je stavljen na tržište, što znači da procjena mora biti aktualna u trenutku svake pošiljke, a ne u trenutku izvorne narudžbe.

Vrijedno je razumjeti prag koncentracije jer se često pretpostavlja da je mnogo manji nego što jest. Iznosi jednu desetinu jednog postotka težine i primjenjuje se na razini artikla, a ne cijele pošiljke. To je značajan dodatak i to je razlog zašto se mnoge izjave daju bez kvalifikacije. To je također razlog zašto deklaracija treba navesti temelj na kojem je primijenjen prag, jer na složenom sklopu odgovor ovisi o tome kako je članak definiran.

Deklaracija je izjava o formulaciji u određenom trenutku. Popis prema kojem je mjerena određuje što ta izjava pokriva.

RoHS ograničava deset tvari. Većina njih izravno se odnosi na PVC. Sama uredba se, međutim, odnosi na kategoriju proizvoda kojoj građevinski materijal ne pripada.

Ovo je najvažnije kada je PVC komponenta dio većeg električnog proizvoda. U tom slučaju RoHS se uistinu primjenjuje, a popis tvari postaje stvarni zahtjev, a ne formalnost. Ako je PVC zidna ploča, stropna daska ili profil za ogradu koji se prodaje kao građevinski materijal, to nije slučaj.

Propozicija 65 ima sličnu karakteristiku iz drugog smjera. Često se opisuje kao zahtjev usklađenosti, a zapravo je zahtjev upozorenja. Proizvod koji sadrži navedenu tvar iznad razine sigurne luke nije zabranjen za prodaju; prodavač je dužan upozoriti. Tamo gdje projekt navodi usklađenost s Prop 65, vrijedi utvrditi je li namjera upozorenje, prag ili nešto drugo, jer sama uredba donosi samo prvo od toga.

Položaj usklađenosti PVC spoja određuju četiri stvari, a sve četiri su izbori napravljeni u fazi formulacije.

Pitanje per- i polifluoroalkilne tvari ponovno stoji drugačije jer to nije poznat problem PVC-a na način na koji su ftalati. Poteškoća je definitivna. Klasa je široka, granice se još utvrđuju u različitim jurisdikcijama, a pošten odgovor na pitanje zahtijeva saznanje pojavljuje li se ikakva fluorirana tvar bilo gdje u lancu aditiva. Za većinu proizvođača to je istraživanje opskrbnog lanca, a ne činjenica o formulaciji.

Kada projekt traži izjavu o per- i polifluoroalkilnoj tvari, vrijedi se zapitati koja se definicija koristi. Odgovori dani protiv različitih definicija nisu usporedivi, a dobavljač koji odgovori da njihov proizvod ne sadrži nijednu možda odgovara na uže pitanje od postavljenog.

Gdje se koristi testiranje, izbor metode određuje na koje se pitanje daje odgovor. Dva uobičajena pristupa često se brkaju.

Postoji drugo ograničenje koje se jednako odnosi na sve metode ispitivanja. Izvješće o ispitivanju pokriva tvari koje je tražio. To je odgovor na definirano pitanje, a ne opće objašnjenje. Izvješće koje navodi pregršt specifičnih spojeva govori vam da ti spojevi nisu otkriveni iznad granice prijavljivanja u tom uzorku, i ništa izvan toga.

Metoda i popis tvari biraju se zajedno. Rezultat je širok samo onoliko koliko je širok skup spojeva koje je laboratorij trebao pronaći.

Reprezentativnost uzorka je treća varijabla. Izvješće o ispitivanju opisuje dostavljeni uzorak, a odražava li taj uzorak stvarno isporučeni materijal ovisi o tome kako je nacrtan. Tamo gdje se oslanja na dokaz o sukladnosti za više isporuka, to pitanje vrijedi postaviti izravno s dobavljačem, a širi okvir za procjenu tvrdnji proizvođača postavljen je u našem vodiču zaprovjera sposobnosti proizvođača ploče.

Deklaracija koja se može braniti kada se ospori sadrži šest stvari, a većina njih ne košta ništa za dodati.

Šesta stavka je ona za koju vrijedi težiti. Ako zahtjev uključuje kontakt s hranom, medicinsku uporabu, električnu opremu ili regulirani građevinski proizvod, deklaracija o ograničenim tvarima jedan je unos među nekoliko, a ne cjelokupna pozicija usklađenosti. Što zapravo pokriva odobrenje za kontakt s hranom i zašto je to drugačije pitanje od ovog, navedeno je u našem vodiču zasukladnost medicinskog i antibakterijskog odborai u širem pregledu certifikacije u našem člankuPVC certifikati za građevinski materijal.

Za uvoznike koji upravljaju ovim kroz asortiman proizvoda, praktičan pristup je tražiti istih šest stavki svaki put i držati ih u arhivi s njihovim datumima. Mapa s datiranim izjavama mjesto je za usklađenost kojim se može upravljati. Mapa s nedatiranim izjavama u kojima se navodi da je usklađen skup je dokumenata za koje se ne može pokazati da pokrivaju bilo što posebno.