PVC naspram PET-a naspram polikarbonata: tri usporedbe u kojima PVC gubi

PVC je pravi odgovor češće nego bilo koji drugi materijal u ovoj ponudi. Nije točan odgovor svaki put.

Većina članaka u ovom rasponu tvrdi da je PVC pravi odgovor. Ovaj radi suprotno, na tri određena mjesta, s brojevima.

Razlog nije skromnost. Dobavljač koji samo preporučuje vlastiti materijal ne daje savjete i kupci to znaju. Postoje primjene u kojima je PVC jednostavno pogrešna podloga, gdje ga nikakav odabir kvalitete neće spasiti, i gdje se tako rano kaže svima uštedi godinu dana svađe oko proizvoda koji nikada neće funkcionirati.

Ovdje su pokrivene tri od tih aplikacija. Sva tri proizlaze iz onoga što PVC zapravo jest, što je navedeno u našem vodičušto je zapravo u PVC limu. Nijedan od njih ne može se ukloniti inženjeringom.

PVC dolazi u većini razgovora o nabavi kao pretpostavljeni odgovor. Jeftin je, dostupan, dobro se obrađuje i traje na otvorenom. Sve su te stvari istinite i zbog toga dominira građevinskim proizvodima.

Problem sa zadanim je što se prestaje ispitivati. Materijal se odabire jer je odabran prošli put, a pitanje je li najbolje odgovara nikada se zapravo ne postavlja. Kada projekt krene po zlu, neuspjeh se obično pripisuje dobavljaču ili seriji, dok je pravi problem bio da je od samog početka bio potreban drugačiji polimer.

Dva konkurenta su PET i polikarbonat. Ni jedno ni drugo nije egzotično. Oba su roba materijala, oba su široko dostupna i oba odlučujuće pobjeđuju PVC u određenim primjenama. Usporedba s njima korisnija je od usporedbe s akrilom ili ACM-om, jer su to dva materijala koja će kupcu najvjerojatnije biti ponuđena umjesto njih.

Ovo je usporedba koju PVC najviše gubi, a ujedno je i ona koja se najčešće pogrešno opisuje.

Uobičajeni okvir je da je PVC teško reciklirati. To je istina, ali promašuje bit. PET ima pravi zatvoreni krug recikliranja, pri čemu se materijal iz prikupljenih boca vraća u nove boce. PVC nema ekvivalent u velikom broju, a njegove stope oporabe su niske. Ali oštriji problem nije PVC-ov vlastiti oporavak. To je ono što PVC čini svima ostalima.

PET se obrađuje na temperaturama dovoljno visokim da razgradi PVC. Kada je PVC kontaminacija prisutna u toku recikliranja PET-a, ona se razgrađuje i oslobađa klorovodik, koji napada sam PET, mijenja njegova svojstva i nagriza opremu za obradu. Posljedica toga je da recikleri tretiraju PVC kao kontaminant koji treba detektirati i odbaciti, a ne kao materijal koji treba obnoviti, a prihvatljivi udio je vrlo mali.

Vlastito recikliranje PVC-a nije nula. Prozorski profili i cijevi se obnavljaju prema utvrđenim shemama na nekoliko tržišta, jer su to veliki, jednolični, prepoznatljivi tokovi. Ono što ne postoji je usporediv put za miješani ili kontaminirani PVC, a naslijeđeni sustavi stabilizatora u starijim materijalima to dodatno kompliciraju. Pitanje stabilizatora i zašto se razlikuje ovisno o tržištu obrađeno je u našem člankusustavi stabilizatora olova i kalcija-cinka.

Dug vijek trajanja odgađa pitanje recikliranja. Ne odgovara na njega, a sve se češće postavlja pitanje o specifikaciji, a ne o raspolaganju.

Razlog je klor, a to je dio koji se ne može eliminirati. Klor je otprilike polovica PVC-a po težini. Prisutan je u svim razredima, u svakoj cjenovnoj kategoriji, od svakog dobavljača. Nikakva promjena formulacije ga ne uklanja, što znači da nijedna vrsta PVC-a nije oslobođena gore opisanog rizika kontaminacije.

Zbog toga je ovo strukturni gubitak, a ne učinak. Gdje projekt ima ciljeve recikliranog sadržaja, proširene obveze odgovornosti proizvođača ili opskrbni lanac koji već vodi tok oporabe PET-a ili poliolefina, PVC je pogrešan materijal i ne postoji njegova verzija koja postaje prava. Šire pitanje o tome što tvrdnje o mogućnosti recikliranja PVC materijala zapravo znače pokriveno je u našem člankumože li se PVC građevinski materijal reciklirati, a terenske metode za provjeru recikliranog sadržaja u isporučenom listu navedene su u našem vodiču zareciklirani sadržaj u PVC limu.

Polikarbonat je materijal koji je najbolji po žilavosti, au većini usporedbi nije ni blizu.

Objavljene urezane vrijednosti udara za nemodificirani kruti PVC iznose niskih desetaka džula po metru. Polikarbonat ima nekoliko stotina do oko devet stotina, ovisno o stupnju i uvjetima ispitivanja. To je otprilike jedan red veličine i dovoljno je velik jaz da preživi svaku razumnu razliku u metodi ispitivanja.

Vrijedi se zadržati na nizu-temperatura. Udarno{2}}modificirani PVC dobro zadržava svoju žilavost dok ne dosegne prijelaznu temperaturu koju je postavio sustav modifikatora, a zatim je naglo gubi. To ponašanje, i zašto neuspjesi izgledaju iznenada, obrađeno je u našem člankuhladno{0}}lomljivost PVC ploče. Polikarbonat nema istu liticu. Ostaje čvrst znatno ispod temperatura na kojima PVC postaje staklast i sklon pucanju.

Temperatura govori sličnu priču. Čvrsti PVC deformira se pod opterećenjem negdje u području od sedamdeset stupnjeva. Polikarbonat uspijeva otprilike dvostruko više. Za sve što mora zadržati svoj oblik u vrućim uvjetima ili podnijeti udar dok je vruće, izbor nije blizu.

Tamo gdje komponenta mora apsorbirati udar ili zadržati svoj oblik pod toplinom, o izboru materijala odlučuje se prije rasprave o troškovima.

Polikarbonat nije bez slabosti, a one su važne u radu na otvorenom. Požuti pod utjecajem ultraljubičastog zračenja osim ako nema zaštitni premaz, a napadaju ga lužine, što ga isključuje iz nekoliko kemijskih okruženja u kojima je PVC udoban. Također se lakše grebe nego što njegova cijena sugerira. Ta upozorenja ne mijenjaju zaključak o utjecaju i temperaturi, ali objašnjavaju zašto polikarbonat nije jednostavno bolji materijal za svugdje zamjenu.

Ne, ne u debljinama u kojima se izrađuju građevinski proizvodi.

Ovaj odgovor iznenađuje ljude, jer je tanka PVC folija istinski prozirna i koristi se za pakiranje. Zbunjenost proizlazi iz pretpostavke da se vlasništvo povećava. Ne čini se. Bistrina u polimeru ovisi o tome koliko ravnomjerno svjetlost prolazi kroz njega, a sve u materijalu koji se razlikuje u indeksu loma od okolne matrice će raspršiti tu svjetlost.

Građevinski proizvod od PVC-a treba stabilizatore za toplinsku obradu, modifikatore udarca za žilavost, maziva za ekstruziju i obično pigment za izgled. Svaki od njih je zasebna faza raspršena kroz polimer i svaki raspršuje svjetlost. U tankom filmu ima relativno malo događaja raspršenja duž putanje svjetlosti. U ploči od nekoliko milimetara ima ih mnogo, a kumulativni učinak je neprozirnost.

Neprozirnost u debljini nije ograničenje kvalitete izrade. To je posljedica paketa aditiva koji je proizvodu potreban za rad na otvorenom.

Praktični test je jednostavan. Ako se aplikacija mora vidjeti, PVC je pogrešna podloga i odluka je između druge dvije. Ako samo treba izgledati čisto i dosljedno, PVC to čini savršeno dobro uz djelić cijene.

Gubici rijetko stižu jedan po jedan. Primjene u kojima je PVC doista pogrešan odgovor obično su one u kojima se dva ili tri od ovih zahtjeva pojavljuju zajedno.

Primjene u kojima je PVC točan odgovor obično su one u kojima je trajnost, kemijska otpornost ili cijena obvezujuće ograničenje, a ne izgled ili oporavak.

Nakon što smo prihvatili tri usporedbe, vrijedi biti jednako jasan i s drugom stranom, jer niti jedna od tri alternative nije opće poboljšanje.

Izvedba plamena je druga jasna pobjeda i vrijedi je objasniti, a ne jednostavno tvrditi. PVC je inherentno samogasiv-zbog sadržaja klora. To je neuobičajeno među uobičajenim polimerima i to je razlog zašto PVC ima mjesto u primjenama s požarnim zahtjevima koji bi inače pripali poliolefinu. Naš komad daljesign supstrat usporedbepokriva tamo gdje je to važno u odnosu na druge materijale listova.

Ta jedina činjenica najiskreniji je sažetak dostupnog materijala. Prednosti PVC-a i njegova glavna odgovornost potječu iz istog atoma, zbog čega se tri poraza u ovom članku ne mogu izbjeći dok su pobjede zadržane. Dobavljač koji tvrdi drugačije ili opisuje drugačiji polimer ili o tome nije dobro razmislio.

Praktična metoda je identificirati obvezujuće ograničenje prije nego što se o bilo čemu drugom raspravlja.

Svaka aplikacija ima jedan zahtjev koji, ako nije ispunjen, čini proizvod bezvrijednim. Sve ostalo je preferencija. Odredite koja je to, a materijalno pitanje često će odgovoriti samo od sebe bez potrebe za usporedbom tablica.

Tamo gdje se nijedno od ta četiri ne može primijeniti, PVC je obično ispravan i ekonomičan odgovor, a ostatak ove serije postoji kako bi se to ispravno odredilo. Bitna je razlika između materijala koji nije prikladan za određenu primjenu i materijala koji je općenito loš izbor. PVC nije drugi. Ponekad je prvi, a znati kada je korisnije nego biti uvjeren da nikada nije.

Većina primjena u ovom rasponu ovisi o cijeni, trajnosti i kemijskoj otpornosti. U njima PVC ne gubi ništa.

Razlog da ovo zapišem je taj što je obrnuta situacija uobičajena i skupa. Kupac odabire PET ili polikarbonat misleći da je to opća nadogradnja, a zatim otkriva da materijal žuti na otvorenom, ili puca u alkalnom okruženju, ili košta četiri puta više nego što je potrebno za posao. Svaki je polimer najbolji odgovor na različito pitanje, a jedina stvarna pogreška koja je dostupna jest namjerno odgovaranje na krivo.